Otkud ideja za Indijom?! Osnov ovog putovanje je bila volonterska nevladina organizacija “Mladi Istraživači Srbije”. Kako sam i sam član iste od 2001. godine, već u usaglašenom svetskom datumu, petog decembra svake godine povodom dana volontera, nalazimo se već na unapred dogovorenoj lokaciji, tada opštini Novi Beograd, radi sabiranja utisaka i prezentovanja iskustava sa kampova za tu godinu. Na tadašnjem skupu, 2007. godine, volonterka Vera me je "zavrtela" svojom prezentacijom o volonterskom kampu u Hampiju, u Indiji. Verina prezentacija je bila pravi okidač da se odlučim gde ću volontirati sledeće godine.Tako i počinje ovaj put, ovaj kamp.
18.oktobar, polazak sa aerodroma "Nikola Tesla" iz Beograda do destinicije Mumbaj (stari naziv Bombaj) , aerodrom "Chhatrapati Shivaji" , sa presedanjem od oko 6,7 sati u Istanbulu, aerodrom "Ataturk".
NAMASTE ===> POZDRAV
Prva i veoma česta reč koju ćete čuti u Indiji. Vremenska razlika je +5:30 časova i nikada ne menjaju satnicu tj. nemaju zimsko, niti letnje računanje vremena. Na moje pitanje “zašto i kako?” , odgovor je bio "Ima mnogo nepismenih ljudi, i dosta stvari bi se poremetilo u državi, počev od satnice autobusa, sve do vozova” . Vozovi su, inače, njihovo najefikasnije prevozno sredstvo, shodno vremenu i kilometraži u odnosu na cenu vožnje.
Indija se deli na 28 država i imaju 22 zvanična jezika, koji se govore u različitim regionima. Hindu i engleski jezik su službeni jezici Indije i bukvalno svi pričaju oba jezika, tako da ne postoji nikakva briga oko jezičke barijere. Indija je sedma država na svetu po površini svoje teritorije, a druga država u svetu po broju stanovnika, oko milijardu i dvesta deset milion stanovnika, odmah posle Kine.
Narednog dana, oko 3 sata ujutru, izlazim sa internacionalnog aerodroma na ulice Mumbaja, grada koji tada nezvanično broji oko 20 miliona stanovnika šireg područja grada. U Mumbaji su razdvojeni interanacionalni od domaćeg aerodroma, koji ima oko 7 aviokompanija, što znači da nema mesta monopolu i skupim kartama, već uvek možete da nađete prilično jeftine karte za međugradske letove, npr. Mumbaji - Goa oko 60-80 eura, a voz bi vas stajao oko 10 eura za trasu od 580km. Jedini problem je što u 7 sati ujutru u 2 vagona hoće da uđe oko 1500 putnika, što je klasična indijska priča.
Upoznah i prvog Indijca, vozač rikše |
Što je za Tursku dolmoš, za Indiju je rikša. Cena rikša, bez obzira na dužinu vožnje, kao i cena svega ostalog u Indiji, zavisi samo od vaše sposobnosti za cenkanjem. Razlika između turskih i indijskih "cenkara" je ogromna. Indijski trgovci nisu ni blizu toliko navalentni kao turski, i daleko se više cenkaju. Za robu vas neće lagati u vezi sa njenim kvalitetom i poreklom, ali za cenu se morate bukvalno sami izboriti. Još kada vide da ste turista, pa i druge boje kože, naravno da se morate malo "raspravljati" oko cene, pošto je početna cena uvek daleko nerealnija od prave.
Avionom sam leteo dalje, Mumbaji - Goa. U Goji sam kupio autobusku kartu za Hampi (360km). Autobus je podeljen na donja mesta- sedeća po ceni od oko 7 eura, a gornja mesta - ležajevi po ceni od oko 10-tak eura.
Pošto sam bio medju prvima u redu za kupovinu karte, uzeo sam ležaj naravno.
Hampi je uvršten u UNESCO-vu svetsku baštinu i samim tim je popularna turistička destinacija, bez obzira što je u središtu zemlje. To je jedan od razloga zbog kog su na relaciji Goa-Hampi, kao i u mom autobusu, mahom stranci, čak 90 % putnika, uglavnom mlađe generacije, prosek godina je oko 25.
Autobus na relaciji Goa - Hampi |
HAMPI
Hramovi, hinduizam, grad majmuna, prve su stvari koje vas asociraju na Hampi.
Okolina Hampija obiluje sa oko 30-tak hramova, veoma značajnih za hinduizam. Njihova božanstva, Višna i Šiva, najpopularnija su među hindu božanstvima, koje su u stvari manifestacija jednog boga u koga hindusi veruju.
Kula Virupaksha hrama - 49m visine |
Virapuksha hram je glavni centar hodoćašća u Hampiju, i posvećen je božanstvu Šivi, božanstvu koje ima više reinkarnacija u hinduizmu, kao što je forma životinje, što je i razlog zbog kog su krave svete životinje u hinduizmu.
Njihova verovanja se baziraju na tome da im krave predstavljaju jedan od izvora života zato što im daju mleko.
Na ulicima Hampija i u hramu Virupaksha, treba se čuvati ozbiljnih lopova, koji kradu sve što im padne pod šake. U slučaju da ne mogu da ponesu vašu torbu, rado će preturati po njoj i razbacivati stvari unaokolo. Jednostavno, to je za njih samo igra. Zato Hampi i nosi nadimak “grad majmuna” .
Vrlo su divlje naravi, tako da nema igranja i zabave sa njima, ne napadaju ni ljude, ni životinje, već jednostavno caruju svojim gradom i kontrolišu svakog ko u njega uđe.
Taj problem možete rešiti vezivanjem stvari ili torbi jedno za drugo i tako im onemogućiti da nose teške stvari. I o tome treba misliti kada se nadjete u Hampiju.
Lokalnom stanovništvu oni ne smetaju, čak ih hrane i brinu o njima. To i jeste jedini način da se približite njima, sa bambusom ili bananom.
Virupaksha hram je ostavio poseban utisak na mene. Ta zasluga pripada dugogodišnjem stanovniku samog hrama, slonici Lakšmi. Lakšmi živi u hramu oko 30-tak godina i blagosilja ljude koji uđu u hram. Pridjete slonici, ona vam pruži surlu, vi na nju stavite metalni novčić, koji ona dâ svom "gospodaru" i time on odobrava da vas Lakšmi blagoslovi. Možete videti na snimku ispod.
Nakon mog prvog “kontakta” sa Lakšmi, svaki dan bih joj, prilikom dolaska u hram, kupovao banane i kokos, hranio bih je i provodio neko vreme sa njom. Četvrtkom Lakšmi ima slobodan dan, koji je rezervisan za kupanje u obližnoj reci.
Spavao sam u domaćinskoj kući iliti "guesthouse" , što je njen popularan naziv . Dočekali su nas na pravi indijski način, prvo NAMASTE, potom je na redu stavljanje crvene tačkice na čelo, što je tradicija koja označava dobrodošlicu i na taj način vam pokazuju da vam žele ugodan boravak u njihovoj zemlji.
Uz večeru su nas lagano uvodili u priču o Indiji, njihovim božanstvima kojima su i više nego bogati. Pričali su nam o specifičnoj kulturi, koja je veoma rasprostranjena i po ostalim delovima Azije. Naravno, ne može se izostaviti ni priča o začinima, obzirom na to da se Indija smatra majkom začina. Autentičnu sliku o Indiji sam dobio kada nam nisu dali pribor za jelo, već smo jeli uz pomoć 3 prsta, zato što oni veruju da je najčistije jesti svojim rukama.
Tema kampa je bila restauracija Virupaksha hrama, a odnosila se na čišćenje zaraslog dela hrama od korovlja, kao i na popunjavanje delova betonskih cigli cementom, koje su od starosti ispucale. To je trajalo oko 3 sata dnevno, naravno- uz punu podršku lokalnog stanovništva.
Slobodno vreme smo koristili za obilazak hramova po okolino Hampija. Dečkić koji je doprineo našem radu, ponudio se da nam bude vodič u obilascima. U zamenu za to, mi smo njemu iznajmili bicikl, koji je stajao oko 3 eura za 2 dana. Pokazao se kao izuzetan vodič, jer poznaje svaki kutak u okolini Hampija, imao je priču za svaki hram, engleski je tečno govorio, tako da je “druženje” bilo na obostrano zadovoljstvo.
Ulazak u svaki hram je zahtevao izuvanje obuće i ostavljanje iste ispred ulaza. Objasnili su nam da božja kuća ne sme da se prlja i zato je izuvanje obavezno, možete birati da li ćete ući bosi, ili u čarapama.
Krajem oktobra, početkom novembra, kada se pojavljuje novi mesec, u hinduizmu se slavi jedan on najznačajnih festivala, festival svetlosti, poznatiji kao Diwali. Način proslave varira od države do države.
Diwali označava pobedu dobra nad zlom i svetla koja osvetljavaju njihove domove i srca. Na svakom kutku ulice možete videti napravljenje lutke koje predstavljaju zlo. Tačno u ponoć, kada nastupi Diwali, spaljuju se lutke veličine od oko 2-15 metara, posle čega usleđuje slavlje na ulicama pod raznolikim maskama.
Diwali |
Zemlja bosonogih i nasmejanih ljudi?! Tokom svog borovka u Indiji, nisam doživeo ni najmanju neprijatnost. Ljudi u Indiji mahom žive u krajnje sirotinjskim uslovima. I pored takvog života, ne žele da vas opljačkaju ili prevare, jednostavno im to nije na umu. Desiće se da vam po neki Indijac pridje i kaže "food" dok trlja svoj stomak, čime vam stavlja do znanja da je gladan. Deca na ulici vam samo traže olovke i žvake. Znajući za to, ja sam već unapred prikupio oko 30 hemijskih olovaka i poneo ih sa sobom. Kada bi me presrelo dete i tražilo hemijsku, ja bih mu je dao, a on bi mi na to rekao "Thank you, just a moment" , onda bi na lokalnom jeziku pozvao drugu decu, kako bih i njima podelio olovke. Nikada nije tražio još dve, tri ili pet, kao što to radi većina penzionera, kad je u pitanju nešto besplatno, kao na autobuskoj stanici Zeleni Venac u Beogradu, uzimajući novine "24časa" . Njihov način života jeste na veoma niskom nivou, bez para, sa prljavom odećom i bez obuće, ali bez obzira na to, uvek su ISKRENO NASMEJANI, što ostavlja jak emotivni trag na nekoga ko sve to posmatra sa strane, uzimajući u obzir to u kakvim uslovima žive.
Često se dešavalo da se između nas jednostavno "ušunja" neko dete, sedne i samo nas posmatra i sluša, i time nam izmami nezaboravan osmeh.
Naravno, za uzvrat nam ništa ne traži.
Dobro, ne baš ništa. Naime, sva deca u Indiji traže da se slikaju sa vama, bez obzira što oni te slike nikada neće dobiti, a neki ih čak neće ni videti. Jednostavno, samo žele da se slikaju sa vama.
Posle nekog vremena, shvatio sam da zapravo deca ne mogu da zamisle i pojme da su u isto vreme na dva mesta, pored mene i u mom fotoaparatu. I pored svega toga, oni će vam uvek pružiti neverovatan osmeh!
Indija kao majka začina vam pruža raznovrsne začine od kojih su pretežno ljuti, čime se i sami ponose, sa pravom! Treba spomenenuti da su majstori i za morske specijalitete koje možete sami da izaberete pre nego što naručite. Moja topla preporuka je definitivno ajkula!
Boje začina su kao slikarska paleta |
Ako imate želju da iskusite nešto nesvakidašnje u svetu putovanja Indija je više nego topla preporuka. To je zemlja koja vas definitvno neće ostaviti ravnodušnim.